Džabir ibn Hajjan upita jednom Imama Džafera, mir neka ja na nj,:”Zašto čovjek pošto ostari postaje slabouman?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče mu: “To nije općenit zakon i ne postaje svako u svojoj starosti slabouman. A ima, opet, i onih koji su bili slaboumni i u mladosti. Kod takvih osoba se, međutim, u starosti ispolji njihova slaboumnost, a to zato što tada izgube onaj mladalački polet i žustrinu, što je do tada pokrivalo njihovu slaboumnost, pa ona postane očevidna.
Međutim, čovjek ili žena koji je i u mladosti bio pametan, razborit i bogobojazan, i u starosti će biti takav, s tim što više neće imati onakvu tjelesnu snagu kakvu je imao u mladosti. Učenjaci, čak, pod starost djeluju umnije, razboritije i pronicljivije već u doba mladosti. To zato što je čovjekova opskrba u znanju u mladosti mala, a što mu više od života protječe, ona se uvećava, razum mu biva jači, a sposobnost rasuđivanja veća.”
Džabir potom upita: “Čuo sam da starost donosi matuhost. Da li je to općenito pravilo?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ne, o Džabire. Ono što donosi matuhost je nekorištenje snage pamćenja. Poput drugih ljudska snaga, i snaga pamćenja se mora stalno koristiti da bi bila snažna. I kad mladić ne bi koristio ovu snagu, postao bi matuh. Do zaboravnosti kod nekih starijih osoba dolazi otud što tjelesna slabost koja se javlja u starosti smjenjuje njihovu obzirnost spram sredine u kojoj obitavaju. Tako slabi čak i njihova obzirnost spram vlastite unučadi i praunučadi, ukoliko ih imaju, dotle da ih starci ponekad i ne prepoznaju. Što se više uvećava njihova tjelesna slabost, više se uvećava i neobzirnost tih staraca spram sredine u kojoj žive.
Oni tako, više nemaju želje da izlaze van kuće, ne žele nikamo putovati, pa njihovu pažnju ne mogu na sebe skrenuti čak ni veliki i neuobičajeni događaji. Zato oni više ne koriste svoju sposobnost pamćenja i ona biva umrtvljena. Ta umrtvljenost dovodi dotle da se, prvo, ne pamte stvari koje se dešavaju, i, drugo, da se zaboravi ono što je već bilo upamćeno.
Ljudi su, vidjevši dvoje ili troje staraca koje je izdalo pamćenje, izveli iz toga općenit zakon, pa misle da niko ne ostari, a da ne izgubi pamćenje. Međutim, oni starci koji ne dopuštaju da zbog toga što su tjelesno oslabili oslabi i njihovo pamćenje, imaju u starosti bolju moć pamćenja od mladića. To zato što je sposobnost pamćenja tih staraca kroz cijeli život njihov bila uposlena i u poznim godinama dosegla je svoj vrhunac.”
Onda Džabir reče: “Nedavno sam sjedio s čovjekom koji sebe smatra učenim, i on mi reče da Bog Svevišnji djecu Ademovu kažnjava i zbog grijeha njihovog oca. Ja ga upitah: ‘Zašto bi ljudi ispaštali grijehe svojih očeva?’, a on mi odgovori: ‘Zato što za Boga ne postoji prošlo ni buduće i za Njega sve je sadašnjost. Za Boga i sada traje vrijeme u kome je Adem stvoren, pa zato kažnjava nas, djecu Adema i Have.’”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Taj čovjek, očito, nije svjestan toga da za Boga ne postoji vrijeme niti je On obuhvaćen vremenom. Postojanje sadašnjosti, i uopće obuhvaćenost vremenom, svojstvo je stvorenja, a ne Stvoritelja.
Ako bi taj čovjek bio musliman, rekao bih mu da je Gospodar odredio Rječju Njegovom da će dobročiniteljima darovati Vrt, a grješnicima Vatru. Ali, pošto on nije musliman, inače ne bi tako govorio, treba mu odgovoriti na temelju mudroslovlja.
Taj čovjek ispravno je shvatio jednu stvar, a to je da Boga ne obuhvata ni prošlost ni budućnost. Ali, to ne znači da za Njega ne postoje prošlost i budućnost u smislu da ne može razlučiti između njih. Postoji razlika između onog ko ne biva obuhvaćen ni prošlošću ni budućnošću i onog ko ne može shvatiti šta je prošlost, a šta budućnost.
Da lakše shvatiš ovu stvar, navest ću ti primjer: ako zakopaš zemlju i u nju posiješ zrno pšenice, ti znaš kakva će biti budućnost tog zrna, ali sam nisi obuhvaćen njegovom budućnošću. Ti, ipak, iz sedmice u sedmicu poznaješ budućnost tog zrna, znaš kroz kakva će stanja prolaziti, znaš da će izrasti u biljku i kada će prispjeti plod. Samo zrno, ipak, prema našem zaključivanju, ne zna ništa ni o svojoj prošlosti ni o budućnosti.
Tako ni Svevišnji nije obuhvaćen našom prošlošću ili budućnošću, ali On zna prošlost i budućnost svega što postoji. Onaj čovjek pogriješio je kad ti je rekao da za Boga postoji samo sadašnjost, jer je time ograničio Boga. Uzvišen je Bog od toga da bude obuhvaćen sadašnjošću. Ako bismo rekli da je Bog obuhvaćen sadašnjim vremenom tako da za Njega postoji samo sadašnjost, s gledišta islama, s gledišta jednoboštva, to bi bilo nevjerstvo.
Kaži tom čovjeku da, iako Bog Svevišnji nije obuhvaćen prošlošću ili budućnošću, on poznaje prošlost i budućnost i Bog nas neće kazniti zbog grijeha našeg praoca.
Kaži tom čovjeku da ne griješi više u razlučivanju između istine da Bog nije obuhvaćen vremenom i istine da On poznaje prošlost i budućnost. Bog nikad nije kaznio dijete zbog grijeha njegovog oca ili majke, niti će ikada kazniti dijete zbog grijeha njihovih roditelja.”
Džabir ibn Hajjan upita: “Pa zašto se onda kaže da će djeca nevjernika vidjeti posljedicu loših djela njihovih roditelja?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ta stvar drukčija je od onoga što smatramo kaznom Božijom. Kad otac ili majka čine zabranjeno djelo, to ostavlja traga na njihovo potomstvo. Naprimjer, piti alkohol je zabranjeno, a ako otac bude pijanac, moguće je da se njegovo dijete rodi umno poremećeno. Moguća umna poremećenost pijančevog djeteta nije Božija kazna. To je, ustvari, posljedica djela njegovog oca i moguće je da, putem nasljeđivanja, dijete bude umno poremećeno.
Ili, uzmimo da je otac tlačitelj, da je ubio nekoliko nevinih osoba. Nakon što taj tlačitelj umre, djeca njegovih žrtava, prema prirodnom slijedu stvari, mrzit će njegovo dijete. Ali, da li je to što ga djeca žrtava mrze Božija kazna za potomke krvnika? Naravno da nije. To je posljedica očevog nedjela, koja je stigla njegovu djecu. Sam otac pripremio je takvo stanje svojoj djeci.”
Džabir onda upita: “Prema tome, Gospodar neće kazniti nikog zbog grijeha njihovog oca?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Neće, o Džabire. Uzvišen je Bog od činjenja takvog djela van pameti. On ne kažnjava djecu zbog grijeha koje su u prošlosti počinili njihovi otac ili majka.”
Džabir, potom, reče: “Ja kao musliman znam značenje riječi Budi i ono biva koje se tiču Božijeg stvaranja svijeta. Ipak, želio bih da mi o tome govoriš na temelju mudroslovlja, pa da onda u razgovoru s nemuslimanom mogu potkrijepiti svoj stav.”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Da bih ti odgovorio na temelju mudroslovlja, prvo ti moram govoriti o volji. Ako razgovaram s jednobošcem, reći ću mu da volja spada u Božija svojstva. Reći ću mu i da je volja dio Božije Biti, jer su Božija svojstva neodvojiva od Njegove biti.
Kod nas ljudi, pak, naša svojstva nisu neodvojiva od naše biti. Kad se čovjek rodi, on nije učen i učenost ne postoji u njegovoj biti. On mora provesti dugo vremena u izobražavanju, e da bi postao učen. Tako se učenost, koja nije bila dio njegove biti, pridružuje biti čovjeka. Nijedan zanatlija ne rađa se s vještinom svog zanata u svojoj biti. On mora provesti izvjesno vrijeme kod majstora, e da bi izučio zanat, i kroz to vrijeme umijeće postaje dio njegove biti.
Međutim, što se tiče Gospodara, svako svojstvo koje pri Njemu postoji jeste dio Biti Njegove. On je od prvog trena (uzevši uvjetno, jer o Gospodaru se ne govori u okvirima prvog i posljednjeg) bio Znalac i Moćni. Sve ono što je znao i zna bilo je s Njim kao dio Njegove Biti, tako da niti mu ikad išta biva pridodato niti mu išta biva umanjeno.
Znanje i Moć koja proistječe iz Znanja Božijeg dio su Biti Njegove, ali to neće prihvatiti onaj ko nije jednobožac. Čudno je da takav vjeruje u idole i pripisuje im znanje i moć, ali nije spreman da prihvati postojanje Znanja i Moći Jednoga Boga. Ipak, kao što znaš, i idolopoklonik u konačnici obožava ono što nije idol, jer zna da idol koji je tvorevina njegovih ruku ne može posjedovati po sebi kakvu moć.
Ja bih čovjeku koji nije jednobožac, koji, dakle, ne vjeruje u Jednoga Boga, rekao da je Volja Božija Njegovo svojstvo po Biti. Ukoliko mi on prigovori i kaže da ne postoji volja kao svojstvo po biti, odgovorit ću mu da volja postoji i bez našeg bivstvovanja.
Prema jednom od osnova mudroslovlja, koga prihvataju svi učenjaci, ono što postoji ne nestaje, ali je moguće da promijeni oblik. Ako bi taj čovjek rekao da nakon smrti nestaje i naša volja, navest ću mu primjer da ga razuvjerim. Pretpostavimo da pored kuće postoji bunar, ili protječe rijeka, odakle se pomoću crpke dovodi voda u kuću. Ukoliko se crpka začepi, voda više neće dotjecati. Ali, da li je to što je crpka pokvarena dokaz da rijeka više ne postoji? Jasno da nije.
Rekao bih tom čovjeku koji nije jednobožac da je Volja suština svijeta, a svijet je Volja uobličena u nešto očito, opipljivo, ono što se može opaziti. Nije pogrešno ni da tu Volju nazovemo duhom, jer tumačiti Volju preko njenog uobličenja u osjetilni svijet slično je razlici između duha i tijela.
I onaj ko nije jednobožac spremniji je da prihvati postojanje volje čak i prije nego postojanje duha i tijela. Ovakva volja koja se uobličuje u osjetilne i opipljive pojave postoji i u nama samima, a njena osjetilna i opipljiva pojava je naše tijelo. Već sam govorio da u čovjekovom biću ne postoji jača želja od želje za opstankom. Tako bih, dakle, rekao onom čovjeku koji nije jednobožac da je volja ono što stvara svoju osjetilnu pojavu, a ta pojava je, u slučaju Volje Božije, svijet i mi kao dio svijeta.
I to je, prema mudroslovlju, značenje kur’anskih riječi za koje si pitao. Iz uobličenja Volje postao je svijet i između Volje i svijeta razlika je samo u tome što Volju ne možeš vidjeti ili opipati, ali u ovaj svijet se osvjedočuješ osjetilima.”
Džabir ibn Hajjan tad reče: “Dakle, nakon naše smrti volja neće nestati?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “Ne, a i smrt je dio osjetilnih pojava Volje
Da bi to lakše mogao dokazati onom ko nije jednobožac, reći ću ti da je ovaj svijet, koga je Volja izvela u postojanje, ustvari život. Na svijetu nema ničeg što nije živo. Živ je čak i kruti kamen, pa nadalje biljke, životinje, čovjek ili voda rijeka i mora.
Kad je Volja rekla budi, ono je i bilo. Dakle, nastao je život. U životu ne postoji smrt u smislu nepostojanja. Radi se samo o promjeni različitih vidova života. I rođenje i smrt su život. To su dva vida života, poput vode i leda. U suštini, voda i led su isto.
Naše rođenje i naša smrt su dva vida života. Rođenje ne poništava smrt, niti smrt poništava rođenje. Ako pretpostavimo da su rođenje i smrt dva kraja istog štapa, taj štap bi predstavljao život.
Jednobožac se ne plaši smrti, jer on zna da će njegov bitak opstati i nakon smrti. Kad bi znao da je smrt samo drugi vid života, niti onaj ko nije jednobožac ne bi strahovao od smrti. Ali, kako da osoba bez vjere u Boga shvati da smrt ne znači nestanak?!”
Džabir reče: “A šta ako me takva osoba upita kakvim sredstvima se stvara život? Šta da mu odgovorim?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Da bismo mogli razumjeti kakva sredstva koristi Volja pri stvaranju svijeta ili života, naš razum i naša osjetila morali bi biti kudikamo snažniji nego što jesu.
Ti znaš da među našim istovrsnicima postoje i osobe koje ne mogu osjetiti nikakav miris, jer su uskraćeni za osjetilo mirisa. Ti znaš da među našim istovrsnicima postoje osobe koje ne mogu ništa vidjeti, jer su uskraćeni za osjetilo vida.
Naše stanje što se tiče mogućnosti da pojmimo sredstva pomoću kojih Volja izvodi u postojanje jeste poput stanja ljudi uskraćenih za neko od osjetila. Da bismo pojmili ovu stvar nužno je da nam razum i osjetila budu snažniji nego što su sada.”
Džabir upita: “Da li je moguće da će doći dan kad ćemo razumjeti kakvim sredstvima je stvoren svijet i život?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Da, o Džabire. I sam si dosad stekao dovoljno iskustva da znaš da znanost ima svoje periode nazatka i napretka. Moguće je da u budućnosti dođe period takvog napretka znanosti da će čovjek moći razumjeti kakvim sredstvima je stvoren svijet.”
Džabir ibn Hajjan dalje upita: “Otkud starost?”
Imam Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Bolesti koje nadvladaju zdravlje dvojake su. Neke su žestoke, i takve iznenadno savladaju zdravlje čovjeka. One se i brzo liječe, ili uzrokuju smrt. Druge bolesti su postupne i one napreduju dugo i sporo. Jedan period čovjek djeluje zdravo, a onda bolest uzroči njegovu smrt. I starost je jedna vrsta bolesti, i to postupne bolesti.”
Džabir na to reče: “Ovo je prvi put da čujem kako je starost vrsta bolesti.”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Ta bolest kod nekih ljudi napreduje brže, a kod nekih sporije. Oni koji se ne drže Božijih zapovijedi i čine ono što je zabranjeno, stare brže. U starost kasnije zađu oni koji čine ono što je Gospodar odredio.”
Džabir ibn Hajjan na to reče: “Imam jedno drugo pitanje. Ako Gospodar čini da čovjek umre, zašto ga uopće dovodi na ovaj svijet. Zar ne bi, onda, bilo bolje da čovjek uopće ne dolazi na svijet?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Već sam ti rekao da smrt ne postoji. Ono što se nama doima kao smrt jeste početak drugog života. Gospodar izvodi čovjeka na ovaj svijet da bi čovjek prošao kroz sve stupnjeve svog upotpunjenja. Nakon ovog stupnja, čovjek kao potpunije biće prelazi u drugi svijet, a i tamo prolazi kroz novi stupanj svog upotpunjenja.”
Džabir upita: “Šta je krajnji cilj stvaranja?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Krajnji cilj stvaranja jeste da Gospodar ukaže na svoju nesebičnu plemenitost svim stvorenjima, čak i kamenju.”
Džabir upita: “Zašto Bog ukazuje stvorenjima nesebičnu plemenitost?”
Onda ga Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Ne možeš shvatiti smisao Božije plemenitosti?”
Džabir ibn Hajjan reče: “Među ljudima se rijetko događa da neko bude plemenit bez ikakvog razloga. Neko je milostiv s namjerom da se njegovo ime pročuje ili što hoće da ga ljudi drže časnim.”
Imam Sadik, Allah njime bio zadovoljan, na to kaza: “Gospodar Svevišnji nije licemjerno plemenit i Njemu ne treba da ljudi slave Njegovo ime. Međutim, ako bi me ti upitao da li osim iskazivanja Božije plemenitosti postoji još neki razlog stvaranja, rekao bih ti da ne postavljaš takva pitanja. Jer, jednobožac ne treba takvo što pitati.”
Džabir reče: “Jasno je da pitam zato da bih nekom ko nije jednobožac mogao pružiti odgovor.”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, tad reče: “O Džabire, osim Božije plemenitosti, s gledišta mudroslovlja ne postoji nikakav razlog za stvaranje svijeta. Jer, ako bi postojao neki razlog za stvaranje i ako je taj razlog nagnao Svevišnjeg da stvori svijet, onda bi taj razlog, utječem se Bogu od toga, preuzeo mjesto Gospodara. Znači, shodno mudroslovlju, ne može postojati bilo kakav razlog koji bi Boga Svevišnjeg nagnao za stvaranje, jer nagnani bog ne može niti biti Bog.”
Džabir onda upita: “Nije li moguće da postoji neki razlog stvaranja svijeta, bez da je taj razlog nagnao Boga da to učini? Pretpostavimo da je Gospodar, htijući da osmotri svoju moć, stvorio svijet. Ili je, možda, stvorio svijet zato da bi uživao u svom stvaranju?”
Džafer Sadik, mir neka je na nj, reče: “Okušavati se u nečemu ili uživati jesu djela koja su osobena za našu ljudsku prirodu, a potječu iz naših potreba. Ali, Gospodar je bez ikakve potrebe, i njemu ne treba da se okušava ili da uživa u nečemu. Mi ljudi imamo potrebu da zadovoljimo prohtjev svoje duše, i zato se okušavamo u nekim stvarima. Mi ljudi osjećamo užitak onda kad valjano završimo neki posao. Ti, o Džabire, moraš znati da veliki dio užitaka, posredno ili neposredno, potječe od našeg tijela. Kad smo gladni, osjećamo užitak u jelu, a to zato što naše tijelo traži da bude zadovoljeno. Ipak, premda naše tijelo ima potrebu za hranom, kad ne bi bilo usta, jezika i pljuvačke, mi ne bismo osjećali užitak u jelu.
Kad smo žedni, osjećamo užitak u pijenju vode, a to zato što naše tijelo ima potrebu za vodom. Kad ne bi bilo tijela, ne bismo niti osjećali žeđ i potrebu za vodom.
Mi uživamo i u posmatranju kakvog lijepog vrta. Pa iako je to duhovni užitak, i on je ovisan o našem tijelu. Jer, kad ne bismo imali oči, koje su dio tijela čovjeka, ne bismo mogli vidjeti vrt niti osjetiti užitak u posmatranju vrta.
Jedan od užitaka koji na prvi pogled djeluju kao da su čisto duhovni užici na koje tijelo nema nikakvog upliva jeste užitak u stjecanju znanja. Međutim, niti oavj užitak nije bez ikakve veze s tijelom. Jer, kad ne bismo imali tijelo, ne bismo mogli čitati knjige i tako stjecati znanje. Kad ne bismo imali uši, ne bismo mogli čuti riječi učenjaka, pa ih onda zapamtiti. Znači, čak i užitak u stjecanju nauke ovisan je o dijelovima tijela, a Bog, koji nema tijelo, ne može biti potrebit ni za čim, pa ni za užitkom.”
Džabir reče: “Onda Bog nije sposoban da shvati užitak?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Nisi ispravno iskazao svoje pitanje. Rekao si da Bog nije sposoban, dok je On, međutim, Apsolutno Sposobni i nema tog što ne može učiniti. On je u naše biće utkao užitak koji osjećamo jedenjem kad smo gladni ili pijenjem kad smo žedni. Kako bi se onda moglo kazati da On nije sposoban da osjeti bilo kakav užitak?!
Međutim, On nema potrebe da stvara za sebe užitak poput naših užitaka, jer On nema tijelo. Ipak, pri nama ne postoji ništa što Gospodar nije sposoban pojmiti, jer On je Stvoritelj, a mi smo stvorenja. Niko pametan ne bi prihvatio da Stvoritelj ne može pojmiti ono što mogu stvorenja.
Sve što nam u našim životima pričinja užitak potječe iz potreba. Potrebe, opet, potječu od tijela. A Bog nema tijelo, niti potrebu za užitkom.
Ali, ostavimo se sad toga. Što god da bi bilo razlog stvaranja svijeta, ono bi preuzimalo Božiju moć. Zato nijedan jednobožac ne može prihvatiti da je postojao ikakav drugi razlog zbog koga je Gospodar stvorio svijet, izuzev izlijevanja Božije Milosti, te su stvorenja tako primila blagodat života. Što god bi se drugo reklo kosilo bi se s jednoboštvom.”
Džabir kaza: “Zar i Božija milost nije razlog. Kad kažemo da je Gospodar stvorio svijet iz svoje plemenitosti, zar ipak ne navodimo neki razlog?”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, na to reče: “To nije nužni uzrok, znači nije nešto što je Boga nagnalo da stvori svijet. Zato, kad čovjek kaže da je Gospodar stvorio svijet zbog svoje Milosti, to se ne kosi s jednoboštvom.”
Džabir reče: “Ja ipak mislim da je to nužni uzrok.”
“Objasni kako!”, reče Imam Džafer.
Onda Džabir ibn Hajjan nastavi: “Bog, koji je svijet stvorio iz svoje milosti, mogao je i da ga ne stvori.”
“Sasvim izvjesno.”, reče Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan.
Džabir tad nastavi: “Ali, On nije odustao od stvaranja svijeta. Zar iz tog ne proizilazi da Bog nije mogao da se suzdrži od iskazivanja svoje milosti?!”
Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “To je već prepirka, a ne rasprava. Kad postupaš prema nekom plemenito, da li si prinuđen da tako postupiš? Ali, znaj pri tom da govorim o plemenitosti u njenom izvornom značenju, a ne u plemenitost koja je dio ljudskih dužnosti i koja je time na neki način iznuđena.
Naprimjer, ti imaš nekog siromašnog rođaka, pa mu u određenim vremenskim razmacima daješ ponešto, znajući da će, ako mu ne budeš davao, biti skršen siromaštvom. Premda mu ti to daješ iz svoje milosti, tvoje djelo nije čista plemenitost, jer ti znaš da je to tvoja dužnost spram rođaka, a, osim toga, on će zbog pomoći koju mu povremeno daješ biti neka vrsta tvog dužnika. Ja ne govorim o takvoj plemenitosti.
Govorim o plemenitosti u istinskom značenju te riječi. Takav je, recimo, slučaj kad naiđeš na osobu kojoj hoćeš da pomogneš, a on ne očekuje nikakvu pomoć od tebe i nikad mu nije ni palo na um da od tebe nešto zatraži. Ti si, opet, potpuno slobodan što se tiče toga da li ćeš mu pomoći ili ne. Nema nikakvog materijalnog ili duhovnog razloga, poput vjere ili morala, koji bi te nagnao da ti pomogneš toj osobi. Ali, ako to toj osobi ipak pomogneš, da li si bio prisiljen da to učiniš?”
“Ne.”, odgovori Džabir ibn Hajjan.
Onda Imam Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Bog Svevišnji je bez ikakve prinude i iz čiste plemenitosti stvorio svijet i podario život stvorenjima. U svakom slučaju, ja kao jednobožac, na temelju svog razuma, ne mogu uzeti u obzir ikakav razlog stvaranja svijeta osim plemenitosti Božije. A ja se oslanjam na svoj razum, koji je razum čovjeka, za razliku od Razuma Boga Svevišnjeg, a Bog je Znalac i Moćni. Razum Božiji je u odnosu na ljudski razum toliko veći i snažniji da se tu ne može praviti usporedba. Koliko god puta da kažem da je Razum Božiji veći od razuma ljudskog, opet ne bih mogao da izrazim ni približnu razliku.
Razum Božiji je poput ostalih Njegovih svojstava – nemjerljiv i beskrajan. On se ne može s nečim porediti, niti postoji broj kojim bi se izrazila Njegova premoć nad razumima stvorenja
