"O Ebu Zerre, obožavaj Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi"
Ovaj dio hadisa ako nije mutevatir, onda je u najmanju ruku mustefid, i prenesen je preko više lanaca prenosilaca od Poslanika s.a.v.a., uglavnom preko Ebu Zerra, različitim izrazima.
U vezi sa ovim značenjem u jednom drugom hadisu se kaže : "Dobročinstvo je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš".
Za Ebu Zerra, koji dugi niz godina korača putem robovanja Bogu i želi se okoristiti djelotvornim savetima Božijeg Poslanika da bi postigao sreću, možda bi najbolji savjet mogao biti onaj kojim će ga podučiti najboljem načinu robovanja i otvoriti mu vrata dobivanja najvećih koristi od tog robovanja, a to je posjedovanje prisutnosti srca tokom ibadeta.
Prisutnost srca priskrbljuje se kroz vježbane, praktično djelovanje i opažanje Božije prisutnosti, odnosno to da čovjek stalno osjeća da je u Božijem prisustvu, odnosno to da čovjek stalno osjeća da je u Božijem prisustvu i da je Njemu blizak, jer kada bi se neko zbližio s Bogom, nikad se ne bi osjećao umornim od obraćanja Njemu i slušanja Njegova govora; naime, što zalubljeni provodi više vremena sa voljenom i što joj se više obraća, srazmjerno provedenom vremenu uvećava mu se zalubljenost.
Razlog što se brzo umaramo prilikom obavljanja ibadeta i namaz klanjamo u žurbi da bismo stigli obaviti svoje poslove - pa ako se slučajno namaz odulji, ne samo da ne uživamo u njemu, već se osjećamo kao da smo zatvoreni u kafezu- jeste okolnost da ne znamo ili ne opažamo pred Kim stojimo i s Kim razgovaramo. Moguće je da steećenim znanjem spoznamo položaj obožavanja i uzvišenost Boga i da dokučimo njegovu veličanstvenost, ali ti pojmovi uma nisu ostavili trag u našem srcu i ne mogu biti povod za uspostavljanje istinske veze sa Bogom. Ono što dovodi do uspostavljanja istinske veze sa Bogom jeste prisutnost srca prilikom obavljanja ibadeta.
Stalno se postavlja pitanje : Šta činiti da bi čovjek u namazu imao prisutno srce? Postizanje prisutnosti srca zahtjeva stalnu duhovnu vježbu. Za početak, čovjeku je potrebno da sjedne u neki kutak, u osami, i da razmišlja o tome da ga Bog vidi. Neki učitelji ahlaka preporučivali su korištenje imaginacije tokom ove vježbe, i to na sljedeći način :
Ako sjedite u nekoj sobi ili ste se negdje drugdje osamili, zamislite da vaše ponašanje posmatra neko ko je skriven na tom mjestu. Da li je vaše ponašane jednako onom u kojem ste mislili da vas niko ne gleda? Posebno ako ta osoba (posmatrač) nije neko običan, već neko koga smatrate važnim i vidite da je vaša sudbina u njegovim rukama. Voljni ste mu biti dragi i željeli biste da Vas voli. Da li u ovom slučaju možete biti potpuno nemarni prema njemu i možete li se zaokupiti nekim drugim poslom?
Ukoliko čovjek putem vježbi uspije u sebi oblikovati spoznaju da se nalazi u prisustvu Boga te da ga Bog vidi, iako on Boga ne vidi, postepeno će u ibadetima postajati prisutan i srcem, i ibadeti će mu imati dušu. Takav ibadet neće za posljedicu imati samo oslobođenost obaveze, već će ibadet za tog čovjeka biti povod duhovnog napretka, uzdizanja i bliskosti sa Bogom. Bez ikakve sumnje, sljedeće kazivanje Hazreti Alija a.s., najbolji je dokaz za ovu tvrdnju :
"Bojte se griješenja prema Allahu u osami, jer Onaj Koji je Svjedok- On je i Sudija"
Nehdžu-l-belaga, str 124
Prema tome, osobe koje se dosada nisu trudile da ostvare prisutnost srca u namazu trebale bi u svakom danu odvojiti vremena za vježbanje : da sjednu u neki kutak u osami i da razmišljaju o tome da ih Uzvišeni Bog vidi. Naravno, nema sumnje u činjenucu da je čovjek stalno u Božijem prisustvu i da ga Bog vidi, na što se u Časnom Kur¨anu ukazuje na nekoliko mjesta :
"On zna poglede kriomice, a i ono što grudi kriju".
Gafir, 19.
0 komentari:
Objavi komentar